KOLUMNA VLAHA RAIČA: Jedno od moje brojne djece

EYE OF THE BEHOLDER – Pogled u potrazi

Kolumna Vlaha Raiča

Potpisno pero ovih skromnih redaka koji će nastati premijerni put piše u prvom licu jednine i podsjećat ću se, čitajući ove sasvim obične misli, na apsolutno svakom sportskom događaju što su uopće sport i sportaš i kolika je logistika neba, obitelji, prijatelja, svih uključenih ljudi, potrebnih resursa, muka i znoja, slučajnosti i sreće i prokleto je težak trenutak kada sam se uopće potrudio početi nabrajati sve potrebno za bilo kakav uspjeh i za zdravu logiku nekad i neuspjeha – nepravedno izostavljam “(ne)vidljive figure”.

Rijetki se usude krenuti u potragu za poantom sporta i sportaša – neuspjeh je zagarantiran među milijunima teorija. Namjerno krećem stazom neuspjeha. Ali s puno nade, poput football momčadi s područja tropske klime koja gostuje u “antarktičkom” Green Bayu, u snježnoj i vjetrovitoj večeri, na otprilike 20 stupnjeva, pred 80.000 preglasnih korektno-neprijateljski nastrojenih navijača, Ne bih se ni tada usudio ništa prognozirati…

Mnogo sam se puta uvjerio da savršeno postavljena luksuzna podna obloga ispod sebe krije crvotočinu i poslagani karton na podu, škrinju punu zlata. I ništa čudno. Promatrači su to vjekovima zaključivali i time današnju pojavnost “dijametralnih suprotnosti” i “nelogičkog” smatram potpuno prihvatljivom poput “sunca u podne”. Milijuni niijansi, milimetarskih prostornih razmaka i osciliranje među dva extrema samo jedne činjenice razumijem, jer taj prostor i vrijeme uistinu postoje. I uzmem li u obzir da su činjenice brojne poput “hordi crvenih mrava u meksičkim pustinjama”, koji zaključak iz bilo čega mogu izvući, kad ne mogu ni iz “crne nutrine samog sebe”.

Da, sve dosada napisano tiče se i sporta i sportaša.

Raznolikost Sportskog svijeta. Zabluda je da postoji samo “nogomet i neki ostali”. Pogoditi malim zrnom savršenu sredinu u streljaštvu, u badmintonu izvesti “Federerski elegantan” lob, u kartingu srušiti za par nevidljivih tisućinki rekord kruga, nekad prokleta stotinka za olimpijsku normu u plivanju, naivnost glomazne ribe za zlato u Sportskom ribolovu. I tek sam zagrebao malo po površini krenuvši od bezbrojnih efekata godina teškog rudničkog rada. Gdje li su silna odricanja, bačve znoja, krvi dovoljno za doze donatorstva, komplicirane strategije i vještine, mentalna snaga kada znaš da “Epitet Senior s ogromnim S” dolazi užasno daleko. A senior ne nosi oko vrata uvijek “plemenite kovine”, već i posljednje mjesto na ljestvici šestih liga. I odavno sam shvatio da je i to posljednje mjesto šeste ili osme lige uspjeh, pa makar ne postojala provalija još neke niže lige. I samo dno je uspjeh. Jer dovršetak svakog treninga, utakmice, kamoli ligaškog natjecanja ili bilo kojeg Sportskog natjecanja je uspijeh!

Postati kadet je podvig, postati junior je podvig, postati senior je podvig. I nakon toga sve ostalo što se god postigne u bilo kojem Sportu je podvig. I tko kreće u tu prezahtjevnu misiju? Ja sam uvjeren i to jest tako – dijete. Jer u svakome od sportaša koje radosno i dirljivo pratim vidim – nepokolebljivo dijete.

I Luka Modrić je jedno od te moje brojne djece. Namjerno dok skladam ovu sportsku simfoniju Sporta i Sportaša, kojoj nisam dorastao, izuzimam njegove genijalnosti, uz siguran sam njegov oprost. Shvatio bi nastavak navirućih dobronamjernih misli. Jer imam mirnu savjest i on također. Razumio sam kad je recimo promašio jedanaesterac protiv Danske u osmini finala Svjetskog prvenstva, kada su sigurno letjele i “kočijaške psovke” prema tom divnom djetetu, koje je u trenucima izvođenja možda mislilo hoće li mu ozdraviti dijete, je li mu supruga ima snage to sama podnijeti i znao je da ako je tako da ga ona ne gleda, jer brižno hladnim oblogom briše vrelo čelo njihovog mezimca. I onda kada su ga, uvjeren sam, oni u velikoj manjini, “ispalili iz visokokalibarskih topova”, prenerazili su se pozitivno kada je, zamislimo, uzeo pucati novi jedanaesterac u raspucavanju za sudbinsko naše četvrtfinale. Vratar mu je možda izgledao poput golijata i gol poput onog na “malih barica”. I zabio je. I opet je mislio “je li pala temperatura mome sinu”. Ili nešto drugo, ako je nešto drugo. Ali poanta je da svaki Sportaš ima ili “prvo” ili “drugo” ili “sedamnaesto” ili – sve. Pa i Ivan Rakitić koji je vratara Danske “poslao po Carlsberg” u jednu stranu, a loptu snajperski u drugu. I postao junak ni kriv ni dužan. Samo je radio svoj posao učeći ga otkad je bio dijete. I imao je – “to nešto dvadeset i četvrto”. Kao i svaki Sportaš i svaki gledatelj i slučajni promatrač i na početku ili na kraju svega – svaki gost Zemaljske kugle…
Sama činjenica da ne samo u sportu, nego i u svim aspektima ljudskih života, vidimo najčešće samo vanjštinu, fasadu, ljušturu ili bilo kakvo naličje – ne možemo nikako zaključiti kako se u “bespućima nutrine” uistinu osjeća ta vrijedna ljudska jedinka.

I prevest ću to na apsolutno svakog Sportaša. Po čemu išta zaključiti? I nutrina je samo jedna od činjenica. Gdje su odjednom nestale i druge pojavnosti koje utječu na kvalitetu izvedbe Sportaša u bilo kojem trenutku svih trenutaka na Sportskom borilištu. Prisjetite se početka ovog teksta “zabluda i istina” – nebo, obitelj, sreća, publika, vrijeme, brojne ljubavi, svi događaji u životu Sportaša i druge “zaboravljene stvari” koje bi nabrojavanjem stvorile ep. A ovaj tekst nije ep, nego epitet Sportu i Sportašima.

I kada bih uputio i najmanju ljutnju ili kritiku i najtežim “sramotnim” pogreškama u Sportu ili pokudu bilo kakvom porazu bio bih s punim pravom podložan tome da se i na mene s punim pravom ljuti sve stanovništvo nejasno sive Zemaljske kugle. I sam nižem crne bisere pogrešaka i poraza na konop svog života…

Dijete je najveće bogatstvo. Bilo pijanist, čistač, knjigovođa, pilot, kemičar ili – dijete ulice. Uvijek postaje bogastvo i ostaje dijete. Dok god živi. I radi djece svi ginemo u životu, pa tako i Sportaši ginu za djecu. Ne ginemo samo za našu djecu, tko ima sreću imati ih, već za svu djecu.

Pojam uzora se ipak malo pogubio. Dijete traži uzore prvo u obitelji, ali i u svakom čovjeku kojeg zamijeti. Zato se svi trebamo truditi da nas djeca zamijete. Oblikovali divne grmove ili pucali slobodno bacanje za zlato kad istekne vrijeme. Dijete bira koga će gledati. I svi smo mi u tom izlogu. Za uzor…

Potrošit ću rado za tintu i papir i otiskati ovaj podsjetnik i pogledati ga s punom pozornošću i savješću ukoliko mi kojim slučajem padne na pamet kritizirati ikoga na Sportskom borilištu i one okolo njega koji pomažu Sportašima, od uprave do oružara ili od oružara do uprave, tko li će ga znati. I da koga ne zaboravim ne usudim se nabrajati. Kamoli redati po važnosti. Nije nimalo fer…

Zato će se izuzetno.com izuzetno fokusirati u svom radu i na djecu. Senior je nekad bio dijete i uistinu je još to dijete koje je akumuliralo u sebi bezbroj životnih preobražaja. I dijete je naravno dijete. I sve na tom djetetu počiva. Prošlost, sadašnjost i budućnost. I sretni budimo da imamo priliku gledati svaki sport, jer je svaki jednako zahtjevan i plemenit.

Podjele nikad ničemu nisu vodile. Osim u sve ono što je uistinu loše i neprimjereno i u konačnici – nije fer. Da ne govorim da se svatko vrlo lako može postaviti u tuđu kožu i zapitati se. Ako naravno to želi…

Nijedno dijete s naše strane neće biti zaboravljeno, nijedan roditelj, nijedno okruženje Sporta i Sportaša – i to je makar malo fer.

Jer i ja sam na kraju krajeva – dijete…